By Darijan Bilić
Kako sačuvati razum u vremenu u kojem živimo, zatrpani informacijama i dezinformacijama iz cijelog svijeta? Nije više pitanje trebaju li nam te informacije ili ne, one su jednostavno svuda oko nas. Pokušavam nekako kroz njih roniti i sačuvati sebe, jer cilj ove cijele medijske gungule i jeste da čovjek ostane zaprepašten, da utrne. Da ne reaguje, jer ako prati sve pažljivo, sutra će opet biti šokiran. Iz dana u dan zasipa me lavina lafina, koja želi da me skrene sa onog šta sam ja naumio. Čini mi se i da puko komentarisanje onog što se desilo samo nalijeva vodu na njihov mlin, jer kad skoro svi palamudimo, malo ko radi na kreiranju alternative u svom okruženju.
Cijela protekla sedmica kod mene je stala u dvije domaće i jednu inostranu vijest.
Kako to da je Bosna i Hercegovina bogata, a Bosanci & Hercegovci siromašni i rastjerani?
Najvažnija informacija koju ne adresira kako režim tako i opozicija jeste da šampioni smo svijeta po tempu kojim stanovnici Bosne i Hercegovine napuštaju zemlju, da ne kažem maticu. Naime, matica po svojoj definiciji okuplja, od nje se ne bježi ko od požara, ko od zmije ili medvjeda kad ga u šumi sretneš. A od nas bježe kompletne porodice, odlaze cijela sela, staro i mlado, da se nikad ne vrati. No, to u mojoj zemlji nije vijest. Meni nikako ne ide u glavu da se o tome šuti, da je to tabu, da samo rijetki pojedinci o tome imaju mišljenje. Da ne postoji politika koja adresira sve to i kreira filozofiju i sistem djelovanja koji je drugačiji od svega što vidimo u svim etabliranim strankama u našoj zemlji. Najpogubnije mi je u svemu što kler svih boja i tabijata šuti ko zaliven. Krovna udruženja vjernika ni slova, ni riječi. Tu i tamo neki efendija ili fratar progovori, no popovi ništa.
Kad se iz šuplje prebacimo u realnost, to izgleda nekako ovako: Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Travnik, Zvornik i Tuzla su gradovi koji, uslovno rečeno, ne osjete egzodus stanovništva. Tu mislim na broj stanovnika, a ne na supstancu pomenutih gradova. Sve ostalo je manje-više već izgubljeno. Nema radnika, djece, nema struke, nema nauke, nema skoro pa nikakve kritične mase. Nekada ubrzane čaršije u kojima se mogla čuti graja djece, gdje se živjelo od trgovine, poljoprivrede, zanata, postaju gradovi duhova.
Isisavanje života iz sela i gradova eliti koja upravlja nije bitno. Ide se u zadatom smjeru i samo još malo, samo još 30.000 radnika da uvezemo i biće taman. O uzrocima pogroma se javno ne govori, nema analize politike/a koje nas dovedoše u poziciju najsiromašnije zemlje na kontinentu, nema ko da pojasni zašto smo skliznuli u C kategoriju zemalja. Nema više smisla širiti malodušje i navoditi sve negativne statistike u kojima smo neslavni prvaci kontinenta. Nije više ni zabavno navoditi sve propuštene prilike. I to je davno prošlo vrijeme.
Ne mogu se oteti utisku da je egzodus stanovnika dobro isplaniran i etapno proveden od strane režima, u saradnji sa internacionalnim kompanijama (međunarodnom zajednicom). Evropa i Amerika trebaju jeftinu ali i bijelu radnu snagu, to barem nije tajna. Dobro smo dosad i izugrali bez domaćinske politike što promišlja, vodi računa o zajedničkom dobru i resursima zemlje koja realno nije siromašna, već preeksploatisana.
Predizborna kampanja je vidimo već počela, mada zvanična starta u septembru. Kad dođu političke šatre pred nas ja bih ih pitao kako će zaustaviti trend iseljavanja? Ne bih trošio vrijeme i pitao što nam rastjeraše djecu, prijatelje i familiju. Moje pitanje njima će zaista biti imate li plan i program koji će ponuditi viziju na osnovu koje će nastati nada?
Međed iz Predsjedništva
Međed iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine odbija prihvatiti agreman novog ambasadora Savezne Republike Njemačke. Nije mu bio dosta diplomatski skandal, već je međo vrijeđao Njemačku gomilom gluposti. Ako je diplomatija organizovana aktivnost svake normalne države, gdje smo mi? Svi njihovi biseri, gafovi, te skoro potpuno odsustvo politike i diplomatije zapravo stanovnicima ove zemlje nešto nedvosmisleno poručuje. Ja sam recimo skontao da međed jednostavno sve svodi na svoju ravan, na svoj teren na kojem je navikao da se igra u civilizacijskom blatu. Ne mari on za posljedice, jer njega to sve i ne dotiče, ne haje on za crnu listu, za zaleđenu imovinu, ma za bilo šta. No, šta ako Njemačka diplomatski zavrne pipu? Šta ako ko ne bude ni mrvica humanitarnih ili infrastrukturnih, kao protuusluge za svu pamet i mišiće koju su od nas pokupili, za sve sposobne, stručne i marljive koji su svoju sreću potražili u Njemačkoj? Koliko će javnih kuhinja ostati bez šporeta, bolnica bez opreme, koliko učenika bez stipendija? To međeda ne zanima. On je svoju djecu i unuke već namirio, našim parama.
Razmišljam – šta ti ljudi misle o nama? Promatraju li nas sve kroz međeda, jer nije se puno nas na budalaštinu ni počešalo? Mislim da je odgovor da. I trebaju nas posmatrati kroz sve međede i neznalice koje su prošle Predsjedništvom ili Ministarstvom vanjskih poslova, jer mi očigledno nismo u stanju dokučiti šta je diplomatija, čemu služi državni marketing, koliko je to važno za sve nas skupa. Sve ono dobro što obični ljudi urade ljubaznošću i srdačnošću u turizmu, neznalice na vlasti sjebu za dan-dva.
Smijali se Greti, a vidi nas sad
Smijali smo se Greti, zbijali šale sa vijestima o klimatskim promjenama, a vidi nas sad. Svi su kontinenti pogođeni istorijskim klimatskim ekstremima. Velike svjetske rijeke presušuju, a kad padne kiša, nastanu poplave. Sve ono na šta su nas upozoravali naučnici dešava se pred našim očima. Mi na sve to, kao civilizacija i ukupan ljudski rod, nemamo skoro pa nikakav odgovor.
Kao po pehu, sve se dešava u svijetu koji je dobrano klasno podijeljen, polariziran na vake i nake, izdijeljen prema boji kože i vjerskoj pripadnosti. Ne može niko reći da će nam biti lako. To što smo recimo ove godine kao zemlja imali sreće, ne znači da će se to ponoviti i naredne. Mi kao mikro planeta odmah trebamo razviti nekolicinu planova, osigurati se u smislu snabdijevanja vodom, energijom i hranom, jer to je ono što će vrlo brzo postati jedino bitno. Neće biti nikakve suverenosti za zemlje koje nisu u stanju obezbijediti dovoljno da podmiri potrebe vlastite populacije. Sad kad je globalizacije na neki način zaustavljena, treba se znati nositi s tim. Nešto nisam optimista da je bilo koji premijer/ka koji su danas na poziciji moći sposoban osmisliti bilo kakav smislen plan B ili C. No kad pogledam cijeli svijet, utješim se barem na kratko.
Vrijeme koje je pred nama biće jako zahtjevno i burno. Tražiće od nas da se organizujemo lokalno, kako bi dali odgovore na važna pitanja. Bilo bi nam jako korisno kad bi na pozicije moći nekim čudom doveli sposobne i stručne ljude. No i bez toga, ukoliko ne budemo imali razvijene zadruge, lokalnu proizvodnju i distribuciju hrane, regionalne manufakture i zanatlije, dovoljno električne energije i pitke vode, džaba nam i vitalni nacionalni interes.
Treba stisnut pa se oduprijet’
Skoro trideset godina smo potrošili na rat, mržnju, servilnost i šuplju priču. To doba luksuza je iza nas. Mi jednostavno više nemamo vremena. Ne samo mi, već cijeli svijet. Ratovi koji nam se nameću su tu samo da nam odvrate pažnju od suštine, no i da ih nema mi bi blejali u mobitele i ekrane. To je prošlo vrijeme, a onaj ko ne bude imao potrebne vještine, neće ih moći nadomjestiti online aplikacijama. Elita koja nama ne upravlja, već nas samo iskorištava i rastjeruje po bijelom svijetu, možda i radi po nalogu treće strane, no protesti u Livnu i Zvorniku daju nam nadu da još uvijek među nama postoji kritična masa spremna skupiti snage i oduprijeti se modelu uprave koji nam se sada nameće kao jedino moguć. Eh, da je samo djelić novca i energije koji su uloženi da se sve ovo razjebe, uložen u konstruktivno i smisleno, gdje bi nam bio kraj…
