By Darijan Bilić
Možda je nekako nakon svega i logičan plan da prvo sve izgori kako bi se još i lakše rasprodalo. Imamo ljude na vlasti koji ispunjavaju hiljadugodišnji nacionalni plan i ne odstupaju od svojih glupih retorika ni za milimetar. Nema veze što godišnje minimalno 50 hiljada ljudi napusti zemlju, nema veze što nam jedino kriminal i divlje deponije cvjetaju. Sve to veze nema jer mi smo na pravom putu.
U nekoj SF priči o Nacionalnom parku Sutjeska požar se u ovom obimu ne bi ni desio. Osmatračnice bi automatski javile da se pojavio dim iste minute i vodeni traktor nacionalnog parka bi u par sati ugasio požar. U slučaju vjetra ili nepovoljne situacije postoji sistem koordinacije javnih i hitnih službi i sve ide ko podmazano.
Nacionalni park u svojoj suštini bi morao biti nepovezan sa nacionalnim interesom, trebao bi čak biti i na neki način eksteritorijalan jer je svjetska baština. No na žalost moja SF priča je čisto blebetanje koje je možda čak i nesuvislo jer Zelengora je u plamenu, požar gori danima i tek je danas uslovno rečeno stavljen pod kontrolu.
Sve nam se to dešava jer se lideri inspirisani nazadnim patrijarhatom međusobno uvijek nadmeću, nadmeno i oholo čiji je u biti veći i ko je pseudo važniji u lancu komande i odlučivanja. Ko je bogu bliži , ko je narodu draži, a ko mrži i sve tako u krug trideset + godina.
Kontekst svijeta u kojem živimo danas je nemilosrdan. Priroda u kombinaciji sa gramzivim čovjekom i silom vidimo da ne prašta. Veliki dijelovi globusa ostaju bez vode samim tim i bez hrane, ljudi migriraju iz nesigurnih zemalja koje nisu tek tako same odlučile da budu nesigurne. Nepravedni i osvajački ratovi se vode svijetom, nama na očima ljudi se brutalno ubijaju i dehumanizuju. Kapitalisti se otimaju za dostupne parcele pa i osrednje bogate bilo kakvim prirodnim bogatstvom i pri tome ne haju za bilo kakve filtere ili zaštitu životne sredine. Kontaju i oni ode ovo sve u neku stvar pa da pred fajront jamimo što više možemo.
Naše rijeke su blizu istorijskih minimuma, naš zrak je jedan od najzagađenijih na svijetu, naša zemlja se buši i zagađuje kao da nema sutra. Uprkos ogromnim porezima i prirezima bilo fiskalnim ili parafiskalnim naš režim nije u stanju da organizuje upravljanje otpadom i kao rezultat imamo smeće svuda unaokolo. Inspekcije raznorazne već decenijama na sve to žmire na oba oka.
MI smo sa druge strane tihi svjedoci svega toga, male su naše čaršije sve redom i u biti zna se ko pila ko vadi ko čupa i ko zavađa raju. Svjedoci smo i masovnih ekoloških protesta u Srbiji , gdje kamare ljudi hoće da se u zakon stavi da nema ispitivanja i kopanja bora i litijuma. Skupilo ih se čak 27 hiljada kako su nam Gebels i Himler rekli na presici sa ruba pameti. Šutnja naših lidera na ubijanje rijeke Neretve, na ubistvo u pokušaju rijeke Une u kombinaciji sa ovom dvojicom iz Srbije zorno nam pokazuje šta nas čeka ako i dalje budemo tihi posmatrači uništavanja onog što je u biti naše.
Za to vrijeme šta mi radimo? Zajebajemo se, banaliziramo, galamimo na ukućane ili se svađamo sa ljudima u saobraćaju koji su također kao i požar samo posljedica. To znamo najbolje, a možda samo to i znamo. Umjesto toga mi bi trebali zahtjevati odgovornost, morali bi se organizovati i za početak podnijeti krivične prijave protiv politikanata koji kao da namjerno ugrožavaju živote i zdravlje ljudi i koji ne činjenjem narušavaju biodiverzitet i uništavaju prirodno naslijeđe svih nas građana i građanki Bosne i Hercegovine. Drugi korak je da u ustav naše zemlje stavimo zemlju, zrak i vodu kao nešto u šta se ne smije dirati. Nema prljat, nema bušit, nema vadit i tačka.
U trećem koraku se svi trebamo zapitati imaju li politikanti koji nam trideset i više godina pričaju bajke i basne kapaciteta bilo ljudskih bilo stručnih da organizuju sistem koji može nama svima osigurati sigurnost u vremenima koja su pred nama. Imajmo pri razmišljanju obzira prema barem dijelu pokradenih resursa i žive love i ljudi koje su protjerali, ono budimo objektivni.
Ne mislim ovdje da nas neko treba spremati za neki rat koji je pred nama. Mi kao zemlja svim stanovnicima moramo osigurati dovoljnu količinu hrane, vode i energije. Govorimo o tome u najtoplijoj godini od kako se mjeri temperatura, u godini u kojoj su nam rijeke skoro na minimumu istorijskom. Naši resursi su naše čiste rijeke, naš čist zrak, naša zdrava hrana, naš čist obraz i naša djeca.
Interes te djece su dijametralno suprotni od interesa ljudi koji brane kao neki naš vitalni nacionalni interes. Naš vitalni nacionalni interes je imaginaran i nepostojeći, okrenimo se oko sebe malo. Naši svakodnevni problemi postajaće samo veći i gori usljed poslovičnog sada već znanja, stručnosti i dobronamjernosti naših lidera.
Cijeli ovaj sumorni tekst mogao je stati u čuvenu sintagmu “Car je go, u našem slučaju Car je izgorio na Zelengori”
