by Darijan Bilić
Sve su oči „regionalne“ uprte u Srbiju i društvene procese koji se tamo upravo odvijaju. Onomad bi se reklo da je ovo dešavanje naroda no recimo ja se sa tim ne bih složio. Možda se varam i zanemarujem istoriju i tradiciju društvenih procesa Srbije no tako mi je nekako ljepše. Ovo su po meni društveni procesi koji su bili zaključani i/ili zloupotrebljivani dobrih 30 i više godina silom, mržnjom i crkvom. Sa druge strane dok to posmatramo sa strane imamo potrebu da omalovažavamo vlastitu omladinu i naše studente nazivajući ih pri tome pogrdnim imenima. Pri tome uopšte ne razmišljamo o sebi o uzrocima i posljedicama jer ja mogu reći da mi imamo zlatnu omladinu kakvi su im nastavnici, profesori, dekani, direktori pa i roditelji.
U biti trebalo bi krenuti redom i na tenane, no nit imam vremena za to niti to bilo ko više čita. Omladina u Bosni i Hercegovini je u nekoliko navrata od kraja agresije na našu zemlju pokretala društvene procese, pravila proteste i pozivala na reforme i promjene. Protesti pokreta Dosta, protesti srednjoškolaca u Jajcu, JBMG protest samo su neke od društvenih inicijativa koje su uspješno demontirane od strane režimskih aparatšćika u medijima u akademskoj zajednici, unutar klera ali i unutar samog civilnog društva. Na žalost od tada do danas nisu razjašnjene sve okolnosti tih upropaštenih društvenih inicijativa.
Dok uzdišemo za masovnim protestima koji se dešavaju po gradovima Srbije trebamo ponoviti da su naši mladi zlatni kakvi su im roditelji, nastavnici, asistenti i profesori. Trebamo znati da je režim tu da planski i namjerno opstruira bilo kakve pozitivne društvene procese. Razlog je jednostavan, režim bi da traje po nacionalnom ključu sve dok ima i jedan jedini čovjek koji nije emigrirao iz Bosne i Hercegovine. Razlog ktomu je čista materijalna korist koju režimski ljudi imaju od propasti cijelog jednog društva ili bolje rečeno od propasti vještački podjeljenog društvenog tkiva Bosne i Hercegovine na tri društvena fildžančića koja sama ponaosob nemaju nikakve kritične mase za bilo kakve promjene.
Naša akademska zajednica je sve samo nije akademska ima tu naravno izuzetaka no količina je skoro pa zanemariva. To su porodični klanovi raspoređeni po Univerzitetima i Fakultetima, to su političko-interesne družine koje su premrežile visokoškolske ali i druge obrazovne institucije na našu štetu i štetu obrazovanja. Njima je interes samo pljačka studentske populacije i održavanje statusa quo. Oni pri tome zaglupljuju, šikaniraju, napastvuju, diraju i prinuđavaju studente i studentice na snošaje. Ne strahuju od posljedica znajući da ih političko-kriminalno-vjerska hobotnica štiti jer su je oni na neki svirep način legalizovali diplomama i potvrdama o položenim ispitima. Samo rijetki se suprotstave jer znaju šta ih čeka, no kada se to i desi opet mediji, kler i politika izvrše banalizaciju i odbace sve optužbe na račun svojih ljudi. Razlog je opet da sve ostane kao što jeste.
Društveni procesi se dešavaju u ciklusima, iniciraju ih pojedinci i/ili grupe koje zahtjevaju izmjenu narativa i politika koje nama upravljaju sad već i četri decenije. Društveni procesi mogu trajati od pet do dvadeset godina, a mi smo danas potpuno zreli da se pozitivni društveni procesi poču preljevati iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu ali i u Hrvatsku te obratno. Ukoliko znamo da je motiv sadašnjih protesta u Srbiji traženje odgovornosti za smrt ljudi pod nadstrešnicom u Novom Sadu (što je bila kap koja je prelila čašu), nameće se pitanje traženja odgovornosti za ljude koji su izgubili živote u Donjoj Jablanici ili Buturović Polju. Naime ti su ljudi svoje živote izgubili zahvaljujući korupciji što se isto desilo i u Novom Sadu zar ne? Poveznice itekako postoje, pored korupcije imamo li mi kao društvo i nekih drugih problema? Naravno da imamo jer zapitajmo se kakvo nam je obrazovanje, kakvo nam je zdravstvo ili sudstvo, kakav zrak udišemo, ko upravlja našim šumama i rijekama i zašto je to sve tako? Šta je uzrok svim tim problemima…? Nije li to režim koji je satkan od na oko suprotstavljenih ali u praksi savršeno uvezanih političkih aktera ? Nisu li u biti ti neki pseudo naši praznoglavi lideri glavni uzrok zagađenju, divljoj gradnji, klizištima, negativnoj selekciji, korupciji, lopovluku, zanemarivanju ljudi i prostora i čemu sve ne?
Vrijeme je da se počnu preljevati pozitivni društveni procesi u regionu jer dosta je preljevanja govana, sukoba, nasilja, smeća i kriminala. Mi smo naravno najslabiji jer smo u biti najrazjebaniji, najviše smo dali za demokratsku tranziciju i divljački kapitalizam. Najveći broj žrtava, najveći zločini, najduži rat, najveća materijalna i svaka druga šteta bila je u Bosni i Hercegovini. Potom smo za nagradu dobili još i „dejtonski okvir“ što je od nas kao države kreiralo mlohav i nestabilan protektorat. Zvuči poznato ?
Po onoj sintagmi „mirna Bosna“ sada je vrijeme da i mi stvari počnemo nazivati pravim imenima, vrijeme je da upremo rukom u odgovorne i zatražimo ne samo odgovore već i direktnu odgovornost. Obaveza je novih struja u Srbiji ali i Hrvatskoj da nam u tome pomognu. Ne moraju nas sokoliti niti slati autobuse studenata, zastave ili naoružanje, dovoljno bi bilo samo da nas puste na miru, da prestanu da se upliću na negativan i patronizirajući način politički i da prestanu imati pretenzije bilo teritorijalne ili bilo kakve druge na našu zemlju. Vrijeme je da se i oni počnu baviti sobom i svojim problemima, u tom slučaju daju nam priliku da i mi pokažemo da nismo glupi, da znamo šta i kako treba.
Mi jedino zajedno u perspektivi možemo preživjeti vrijeme koje je pred nama. Mi jedino udruženi možemo biti održivi i možemo se oduprijeti spoljnim silama koje su vođene špekulativnim kapitalom koji želi ono što je naše. Jugoslaviju da su napali Rumuni, Bugari, Mađari ili Njemci početkom 90.tih mi bi se možda i odbranili no u bratoubilačkom ratu koji je pokrenut mi nismo imali nikakve šanse tada. Sada je drugo vrijeme i drugo vrijeme traži druge politike. Nove politike u biti znače saradnju, uvezivanje, razmjenu, struku, pruženu ruku i istinu. Nove politike imaju zadatak koji je u biti nemoguć, ali je o tome lijepo i maštati, moraju završiti sve ratove iz prošlosti, moraju ponuditi nadu ali i viziju društvenih poredaka koji se ne zasnivaju na mržnji, nasilju, korupciji, podjelama, kriminalu, lopovluku, manjku struke, podobnim kadrovima, vjeri i neodgovornosti.
Zadatak koji je pred nama nije nimalo lagan no mi smo ti koje smo čekali. Ja mogu samo čestitati komšijama na velikoj želji i borbi koja se vidi sa distance. Mogu im poželiti da sve ne završi kao 1996. već da se srbijansko društvo za rad vlastitog dobra odrekne demona prošlosti i krene nekim drugim putem. Nama želim da se vratimo sebi i da ono malo inata što je ostalo u nama upotrijebimo na pravi način.
Jedan svijet jedna borba.